1. Merkur ulazi u ekosustav: Merkur se oslobađa u okoliš kroz prirodne izvore poput vulkanskih erupcija i ljudskih aktivnosti poput spaljivanja fosilnih goriva. Zatim se pretvara u metilmerkur, vrlo toksični organski oblik žive.
2. Mali organizmi apsorbiraju metilmerkury: Metilmerkury preuzimaju mali organizmi poput fitoplanktona i zooplanktona na dnu prehrambenog lanca. Akumuliraju male količine, ali to im nije štetno.
3. Biomagnifikacija: Kako veće ribe jedu manju ribu, metilmerkur koji se akumulira u svakoj ribi plijena prolazi prema lancu hrane. Budući da svaki grabežljivac pojede mnogo plijena, koncentracija metilmerkurne povećava se na svakoj trofičkoj razini.
4. Vrhunski grabežljivci: Vrhunski grabežljivci poput tune, ribe i morskih pasa nalaze se na vrhu lanca prehrambenih proizvoda i jeli su mnoge ribe tijekom svog života. To znači da su akumulirali visoke koncentracije metilmera.
Evo nekoliko ključnih čimbenika koji pridonose biomagnifikaciji:
* Metilmercury je topiv u masti: To znači da je pohranjen u masnim tkivima organizama, što otežava razgradnju i izlučivanje.
* Dugi životni vijek: Vrhunski grabežljivci često žive duže, dajući im više vremena za akumulaciju metilmerke.
* visoka trofička razina: Vrhunski grabežljivci jedu mnogo plijena, koncentrirajući metilkury od svih tih pojedinaca.
Posljedice visokih razina metilmerketa:
* Metilmercury je toksičan za živčani sustav, posebno u razvoju mozga.
* To može dovesti do neuroloških poremećaja, razvojnih problema i reproduktivnih problema.
* Visoka razina metilmera u ribama može predstavljati rizik za zdravlje ljudi, posebno za trudnice, malu djecu i one koje jedu ribu često.
Važna napomena: Iako je metilmera ozbiljna briga, važno je zapamtiti da su ribe vrijedan izvor hranjivih sastojaka. Da bi se smanjila izloženost, Uprava za hranu i lijekove (FDA) daje preporuke za ograničavanje konzumacije određenih vrsta riba.