Jednog dana oluja je prešla preko livade, rušivši travu i slala ostale bikove koji su žicali u sklonište. Barnaby je, međutim, ostao miran. Znao je da dolazi oluja i osjećao je neobičan osjećaj utjehe u svojoj bijesu. Zatvorio je oči, a vjetar mu je otpjevao uspavanku.
Kad je oluja prošla, ostali su bikovi izašli s njihovih skrovišta, pretučeni i modrica. Ali Barnaby je stajao visok, netaknut. Osvrnuo se oko razaranja, slomljenih grana i raspršenih lišća. Znao je da može pomoći.
Koristio je svoje snažne rogove kako bi očistio pala stabla, dopuštajući ostalim bikovima da ispadnu. Svojim moćnim kopitama koristio je kako bi spljoštio blatno tlo, olakšavajući svima hodanje. Bio je nježni div, ali bio je i jak i snalažljiv.
Ostali bikovi, koji su se jednom rugali Barnabyju zbog svoje nježne prirode, sada su bili ispunjeni divljenjem. Vidjeli su ga kao vođu, zaštitnika i prijatelja. Shvatili su da snaga ne dolazi samo iz agresije, već iz ljubaznosti i suosjećanja.
Od tog dana, Barnaby više nije bio samo bik. Bio je nježni div koji je štitio svoje stado, miran glas razuma usred kaosa i svjedočanstvo o moći različitog. Pokazao je ostalim bikovima i svijetu da istinska snaga ne leži u dominaciji, već u srcu.