1. Veličina i morfologija :Ljudske kosti su uglavnom veće i robusnije u usporedbi sa životinjskim kostima sličnih vrsta. Uz to, ljudske kosti imaju različite anatomske značajke, poput oblika i strukture lubanje, kralježaka, zdjelice i dugih kostiju.
2. Gustoća kosti :Ljudske kosti obično su gušće i teže u usporedbi sa životinjskim kostima slične veličine. Ta se razlika u gustoći može osjetiti držanjem kosti u ruci ili usporedbom njegove težine s onom životinjske kosti slične veličine.
3. Tekstura površine :Životinjske kosti često imaju glatku, polirajuću površinu zbog grickanja ili vremenskih prilika, dok ljudske kosti mogu imati grublju, poroznije teksturu.
4. Boja :Životinjske kosti često su svjetlija boja, poput bijele ili preplanule, dok su ljudske kosti tamnije, u rasponu od žute do smeđe ili čak sivkaste boje.
5. Koštana srž :Koštana srž unutar životinjskih kosti obično je žućkasto ili crvenkasto, dok je koštana srž u ljudskim kostima obično crvenkaste ili ružičaste boje.
6. Zajedničke površine :Zglobne površine ljudskih kostiju obično su glatke i dobro definirane, dok površine zgloba životinjskih kosti mogu biti grublje ili imaju znakove habanja.
7. Artefakti :Ljudske kosti mogu pokazati dokaze o kulturnim modifikacijama, kao što su tragovi rezanja, rupe za bušenje ili druge naznake ljudske aktivnosti. Životinjske kosti, s druge strane, imaju manje vjerojatnosti da će imati takve izmjene, osim ako ih ljudi nisu radili kao alati ili artefakti.
8. Medularna šupljina :Medularna šupljina, šuplji prostor unutar kosti, obično je veća u ljudskim kostima u usporedbi s životinjskim kostima ekvivalentne veličine.
9. Epiphyseal Fusion :Kod odraslih ljudskih kostiju epifize (krajevi dugih kostiju) spojene su s dijafizom (osovinom) kroz proces zvan epifizna fuzija. U životinjskim kostima ta se fuzija može pojaviti u različitim dobima ili uopće ne.
10. Paleopatologija :Ljudske kosti mogu pokazati znakove bolesti, ozljede ili traume koji mogu biti specifični za ljude ili se rijetko viđaju kod životinja. Na primjer, lezije povezane s tuberkulozom ili treponemalnim bolestima često se nalaze u ljudskim ostacima.
11. Forenzička analiza :U forenzičkim istraživanjima, tehnike kao što su DNK analiza, datiranje ugljika i osteologija (studija kostiju) mogu pomoći u utvrđivanju je li kost životinjskog ili ljudskog podrijetla i može pružiti dodatne informacije o pojedincu.
12. Kulturni kontekst :Kontekst u kojem se nalazi kost također može dati tragove o svom podrijetlu. Na primjer, ako se kost nađe na arheološkom mjestu povezanom s ljudskom aktivnošću, vjerojatnije je da će to biti ljudska kost.
Važno je napomenuti da se te razlike mogu razlikovati ovisno o specifičnim vrstama životinja ili čovjeka, starosti kosti i drugih čimbenika. Ako niste sigurni u podrijetlo kosti, najbolje je konzultirati se sa stručnjakom poput forenzičkog antropologa ili arheologa.