1. Arboreal adaptacija:
Primati su se razvijali u drveću, gdje su se prvenstveno kretali hvatanjem grana i ljuljajući se kroz šumski nadstrešnica. Ovaj arborealni način života možda je olakšao razvoj prilagodbi za penjanje, poput dugih ruku, fleksibilnih zglobova i hvatanja ruku. Budući da su primati provodili više vremena na drveću, njihove prednje krađe postale su specijalizirane za ovjes i lokomociju.
2. Promjene okoliša:
Promjene u okolišu, poput smanjenja šumskog pokrivača ili širenja travnjaka, mogle su utjecati na prijelaz na dvopedalizam. Kako su primati počeli provoditi više vremena na zemlji, naišli su na različite terene i izazove u prolazu otvorenih prostora. Bipedalna lokomocija omogućila je povećanu vidljivost i učinkovita putovanja kroz različite pejzaže.
3. Energetska učinkovitost:
Bipedalizam ima određene prednosti energetske učinkovitosti u odnosu na četveropedalizam. Kada se kreću na dvije noge, primati mogu sačuvati energiju smanjujući broj udova u kontaktu s tlom, minimizirajući troškove trenja i energije potrebne za lokomociju. Ova bi učinkovitost mogla biti korisna za putovanja i hranjenje na daljinu.
4. Upotreba alata:
Razvoj upotrebe alata kod primata možda je pridonio prelasku prema dvopedalizmu. Kako su primati počeli koristiti alate, ruke su im postale specijaliziranije za manipuliranje predmeta, oslobađajući prednje noge za druge zadatke, poput nošenja ili dostignuća više. To bi moglo dovesti do uspravnijeg držanja i eventualne evolucije dvopedalizma.
5. Termoregulacija:
Bipedalizam je možda pružio termoregulacijske prednosti smanjenjem površine tijela izložene suncu prilikom hodanja uspravno u usporedbi s četveronožnom lokomocijom. To bi moglo biti korisno u otvorenim okruženjima s intenzivnom sunčevom svjetlošću.
Ti su čimbenici vjerojatno igrali kombiniranu ulogu u prelasku s četveropedalizma na dvopedalizam kod primata. Važno je napomenuti da znanstvenici još uvijek raspravljaju i proučavaju točne razloge ove tranzicije.