Primjeri ektotermnih životinja uključuju gmazove (zmije, guštere, krokodile), vodozemce (žabe, krastače, daždevnjake), ribe i mnoge beskralježnjake (insekte, pauke, crve). Ove se životinje obično nalaze u okruženjima u kojima temperatura može varirati, poput pustinja, umjerenih šuma i vodenih ekosustava.
Ektotermi imaju nekoliko prilagodbi koje im pomažu da prežive u svom okruženju:
1. Termoregulacija:Ektotermi koriste strategije ponašanja kako bi regulirali svoju tjelesnu temperaturu. Mogu se sunčati na suncu kako bi apsorbirali toplinu ili potražiti sjenu da se rashlade. Neke vrste također mogu promijeniti boju tijela kako bi učinkovitije apsorbirale ili reflektirale sunčevu svjetlost.
2. Brzina metabolizma:Brzina metabolizma ektoterma izravno je pod utjecajem temperature. U toplijim uvjetima njihov se metabolizam ubrzava, što dovodi do viših razina aktivnosti. U hladnijim uvjetima njihov se metabolizam usporava, štedeći energiju i omogućujući im da prežive s manje hrane.
3. Hibernacija i estivacija:Kako bi se nosili s ekstremnim temperaturama, neki ektotermi ulaze u razdoblja mirovanja, kao što je hibernacija tijekom hladnih zima ili estivacija tijekom vrućih i suhih ljeta. U tim razdobljima njihov metabolizam značajno opada i oni ulaze u stanje smanjene aktivnosti kako bi sačuvali energiju.
Ektotermija ima i prednosti i nedostatke za životinje. Iako ektotermi mogu uštedjeti energiju oslanjajući se na vanjske izvore topline, oni su osjetljiviji na temperaturne fluktuacije. Mogu imati problema s održavanjem optimalne tjelesne temperature u ekstremnim okruženjima, ograničavajući njihovu geografsku distribuciju i obrasce aktivnosti.
Nasuprot tome, endotermne životinje, općenito poznate kao "toplokrvne" životinje, mogu regulirati svoju unutarnju tjelesnu temperaturu neovisno o okolišu. Oni održavaju konstantnu tjelesnu temperaturu putem metaboličkih procesa, što im omogućuje da budu aktivni u širem rasponu uvjeta okoline.