1. Aktivacija pepsina:Pepsin je primarni enzim odgovoran za razgradnju proteina u želucu. Optimalno je aktivan pri pH od oko 1,5-2,0. Visoko kiselo okruženje želuca pruža idealne uvjete za učinkovito djelovanje pepsina.
2. Denaturacija proteina:Kiseli pH želuca pomaže denaturirati proteine, narušavajući njihovu strukturu i čineći ih osjetljivijima na enzimsku probavu. Denaturacija izlaže više mjesta na proteinu za enzime poput pepsina da se vežu i razgrade.
3. Apsorpcija hranjivih tvari:Određene hranjive tvari, poput željeza i vitamina B12, lakše se apsorbiraju u kiseloj sredini. Nizak pH u želucu olakšava apsorpciju ovih hranjivih tvari potičući njihovu topljivost i pretvaranje u oblike koje crijevna sluznica može lakše preuzeti.
4. Zaštita od patogena:Kiselo okruženje želuca djeluje kao prirodni obrambeni mehanizam protiv štetnih mikroorganizama. Većina bakterija i drugih patogena ne može preživjeti u tako visoko kiselom okruženju, što pomaže u zaštiti tijela od infekcija.
Važno je napomenuti da želudac može izdržati ove ekstremne razine kiselosti zahvaljujući svojim posebnim zaštitnim mehanizmima, uključujući debeli sloj sluzi koji oblaže njegove stijenke i kontinuirano lučenje iona bikarbonata za neutralizaciju kiseline.
Regulacija pH želuca ključna je za održavanje pravilne probave i cjelokupnog zdravlja. Odstupanja od optimalnog pH, kao što su stanja poput hipoklorhidrije (niska kiselina u želucu) ili aklorhidrija (odsustvo želučane kiseline), mogu narušiti probavu, apsorpciju hranjivih tvari i povećati rizik od infekcija.