2. Potreba za koordiniranim očuvanjem: Zakon prepoznaje da učinkovito očuvanje vrsta zahtijeva koordiniran i suradnički pristup između vladinih agencija, organizacija za očuvanje i šire javnosti. Nastojala je uspostaviti sveobuhvatan okvir za zaštitu i oporavak ugroženih vrsta.
3. Pravna zaštita: Prije Zakona, u Sjedinjenim Državama nije postojao opsežan federalni zakon koji je predviđao posebne mjere zaštite i očuvanja ugroženih vrsta. Zakonom su uvedeni pravni mehanizmi, poput popisa ugroženih i ugroženih vrsta, označavanja kritičnih staništa i reguliranja štetnih aktivnosti za zaštitu tih vrsta.
4. Planovi oporavka: Zakon je propisao izradu planova oporavka za ugrožene vrste. Ovi planovi ocrtavaju konkretne akcije i strategije usmjerene na preokret u padu populacije, obnovu staništa i rješavanje čimbenika koji pridonose ugroženosti vrste. Planovi oporavka odigrali su ključnu ulogu u usmjeravanju napora za očuvanje i mjerenju njihova uspjeha.
5. Međunarodni značaj: Zakon je imao i međunarodne implikacije. To je nadahnulo druge zemlje da usvoje slične zakone za zaštitu ugroženih vrsta, što je dovelo do globalnog pokreta prema očuvanju bioraznolikosti. Zakon je promicao međunarodnu suradnju u naporima za očuvanje i prepoznao međusobnu povezanost vrsta i ekosustava preko granica.
6. Javna svijest i angažman: Zakonom je podignuta svijest javnosti o važnosti očuvanja biološke raznolikosti i zaštite ranjivih vrsta. Potaknuo je uključivanje javnosti u aktivnosti očuvanja i motivirao pojedince, zajednice i organizacije da poduzmu mjere za podršku oporavku vrste.