1. Kamuflaža: Drveni klokani imaju smeđe ili sivo krzno koje se stapa s korom drveća na kojem obitavaju. Ova boja im omogućuje da se kamufliraju od predatora.
2. Jaki udovi i hvatajući rep: Drveni klokani imaju snažne prednje udove i hvatajući rep koji koriste za penjanje i manevriranje kroz drveće. Stražnje noge su im kraće i robusnije za skakanje i skakanje.
3. Oštre kandže: Drveni klokani imaju oštre kandže koje im pomažu uhvatiti se za koru drveća i održati stabilnost dok se penju.
4. Dijeta s lišćem: Drveni klokani prvenstveno se hrane lišćem, kojeg ima u izobilju u njihovom šumskom staništu. Imaju specijalizirane zube koji im omogućuju razbijanje tvrdog biljnog materijala.
5. Noćno ponašanje: Mnoge vrste klokana na drvetu su noćni, što znači da su aktivni noću kako bi izbjegli predatore i iskoristili niže temperature.
6. Usamljena priroda: Drveni klokani općenito vode samotnjački život, osim u svrhu razmnožavanja. To pomaže smanjiti konkurenciju za hranu i resurse.
7. Roditeljska skrb: Ženke drvenog klokana rađaju jednog klokana kojeg nose u torbi dok se ne razvije dovoljno da može izaći van. Svojim potomcima pružaju roditeljsku skrb i zaštitu.
8. Ograničeni predatori: Drveni klokani imaju relativno malo prirodnih predatora, poput zmija i ptica grabljivica. Njihov način života u drvetu i kamuflirani izgled pružaju zaštitu od grabežljivaca na zemlji.
9. Prilagodba na mikroklimu: Drveni klokani mogu se prilagoditi različitim mikroklimama unutar svojih staništa. Neke vrste nalaze se u nizinskim prašumama, dok druge uspijevaju u planinskim ili subalpskim šumama.
Ove strategije preživljavanja omogućile su klokanima da napreduju u svojim ekosustavima prašuma i popune specijalizirane ekološke niše kao drvni biljojedi. Međutim, još uvijek su osjetljivi na gubitak staništa i druge prijetnje, zbog čega je njihovo očuvanje ključno za održavanje zdravlja i bioraznolikosti ekosustava prašuma.