1. Škrge: Vodeni puževi posjeduju škrge, koje su specijalizirane respiratorne organe koji iz vode izvlače kisik. Škrge su visoko vaskularizirane i stvaraju veliku površinu za učinkovit unos kisika, omogućujući puževima da diše pod vodom.
2. Plućna šupljina: Neke vrste puževa, poput zajedničkog puževa na ribnjaku (Lymnaea stagnitis), imaju modificiranu šupljinu plašta koja djeluje kao pluća. Ova plućna šupljina omogućuje im da dišu atmosferski zrak kad povremeno dođu na vodu.
3. Sifon: Određeni vodeni puževi imaju respiratorni sifon, koji je struktura poput cijevi koja se proteže od njihovog tijela. Ovaj sifon omogućava im da proširuju respiratorni otvor na površinu vode radi razmjene zraka, čak i kad je ostatak tijela pod vodom.
4. Anaerobni metabolizam: Neki vodeni puževi mogu se prebaciti na anaerobni metabolizam u niskim uvjetima kisika. To im omogućuje da prežive neko vrijeme bez izravnog pristupa kisiku stvarajući energiju raspadanjem pohranjenog glikogena bez korištenja kisika.
5. Trgovine zraka: Neki puževi s vodom imaju mogućnost skladištenja zraka u školjkama ili šupljini plašta. Zarobljenim mjehurićima zraka mogu održavati mali rezervoar kisika, što im pomaže da ostanu potopljeni duže vrijeme.
6. Operculum: Mnoge vrste puževa vode imaju operkulum, strukturu poput zamke koja zapečaćuje otvaranje njihove školjke kad se uvuku iznutra. Ova adaptacija pomaže puževima da sačuvaju vodu i kisik, omogućujući im da ostanu potopljeni duže vrijeme.
7. Vodeni plan tijela: Vodeni puževi su pojednostavljeni i često zaobljeni oblici tijela koji smanjuju otpornost na vodu i olakšavaju im se učinkovito pomicanje pod vodom.
Ove prilagodbe, u kombinaciji s njihovom sposobnošću da reguliraju uzgoj i toleriraju različite razine kisika, omogućuju vodenim puževima da napreduju u vodenom okruženju i prežive dok ostaju pod vodom duže razdoblje.