1. Emitirajući zvuk: Šišmiši emitiraju visokofrekventne zvukove, obično ultrazvučne, koji su izvan raspona ljudskog sluha.
2. Zvučni valovi putuju: Ovi zvučni valovi putuju iz šišmiša i udaraju predmete u okolišu, uključujući insekte.
3. Echoes Povratak: Zvučni valovi odbijaju se prema šišmišu dok odjekuje.
4. Analiza odjeka: Šišmiši imaju visoko specijalizirane uši koje su osjetljive na ove odjeke. Njihove uši mogu analizirati odjeke kako bi utvrdili:
* Udaljenost: Vrijeme koje je potrebno za povratak odjeka govori šišmišu koliko je objekt daleko.
* Veličina i oblik: Snaga i učestalost odjeka pružaju informacije o veličini i obliku objekta.
* Pokret: Promjene odjeka pokazuju da li se objekt kreće i u kojem smjeru.
5. Lov na plijen: Na temelju ovih podataka o odjeku, šišmiši mogu odrediti lokaciju, veličinu, pa čak i vrste insekata koji lete okolo. Tada mogu letjeti prema svom plijenu s izvanrednom točnošću, čak i u potpunoj tami.
Dodatni čimbenici:
* Različite vrste šišmiša: Različite vrste šišmiša koriste različite tehnike eholokacije i u skladu s tim prilagodile su uši. Neki šišmiši emitiraju stalni tok klikova, dok drugi proizvode cvrkute ili druge složene zvukove.
* Ostala osjetila: Iako je eholokacija ključna za lov na šišmiš, oni također koriste svoj miris i vid kako bi im pomogli da pronađu i uhvate plijen.
Ukratko, šišmiši su majstori eholokacije, koristeći svoje specijalizirane uši kako bi stvorili zvučnu "kartu" svoje okoline, omogućujući im da se kreću i love s izuzetnom preciznošću u mraku.