Nekoliko različitih vrsta inćuna nalazi se u različitim dijelovima svijeta. Najzastupljenije vrste inćuna vjerojatno su peruanski inćun, Engraulis ringens, i europski inćun, Engraulis encrasicolus. Engraulis ringens, koji se nalazi uz obalu Perua i Čilea, najveći je od inćuna i čini većinu inćuna koji se love u svijetu.[4] Engraulis encrasicolus nalazi se u istočnom Atlantiku i Sredozemnom moru i također podržava značajan ribolov inćuna.[4]
Inćuni su jate ribe koje se hrane dijatomejama, fitoplanktonom, zooplanktonom i sitnom ribom. Hrane se u cijelom vodenom stupcu, ali se najčešće vide blizu površine.[5][6] Inćuni služe kao važan izvor hrane za razne vrste morskog života, uključujući morske sisavce, morske ptice i velike ribe poput tune i sabljarke. Oni također igraju važnu ulogu u morskom prehrambenom lancu prenoseći energiju od zooplanktona do većih predatora.[4][7][8]
Ribolov igra veliku ulogu u svjetskom gospodarstvu, a inćuni su jedna od najvažnijih vrsta koje se ulovljuju, nakon saury i sardina. Godine 2017. FAO je procijenio ukupni globalni ulov inćuna, isključujući Engraulis ringens, na 5,3 milijuna tona, pri čemu Peru i Kina čine najveći udio u ulovu.[4] Engraulis ringens se ne prati rutinski na isti način, ali je jedna od komercijalno najvažnijih riba na svijetu, s godišnjim ulovom koji obično prelazi 5 milijuna tona.[4][9][10]
Inćuni su popularna hrana u mnogim dijelovima svijeta. Peruanski inćun, Engraulis ringens, činio je više od 20 posto globalnog ulova morske ribe 1995. godine, od čega je većina korištena za proizvodnju ribljeg brašna.[11] Riblje brašno i riblje ulje proizvedeni od inćuna važan su izvor prehrane u ribogojstvu i akvakulturi, čineći čak 50% ukupnog dostupnog ribljeg brašna i ribljeg ulja.[4]