1. Kemijska kontrola :Najraširenija metoda je kemijsko tretiranje potoka i rijeka u kojima se mrijesti lampuga. Kemikalija zvana TFM (3-trifluorometil-4-nitrofenol) primjenjuje se na označene vodene tokove tijekom stadija ličinke lampure, učinkovito ih ubijajući bez značajne štete za druge vodene organizme.
2. Prepreke :Izgradnja fizičkih barijera, kao što su brane ili električne barijere, može spriječiti lampure da dođu do svog mrijestilišta. Te prepreke sprječavaju odrasle lampure da migriraju uzvodno i razmnožavaju se.
3. Tehnika sterilnog mužjaka :Ova metoda uključuje puštanje sterilnih mužjaka lampuga u divljinu, koji se natječu s divljim mužjacima za ženke. Budući da su pušteni mužjaci sterilni, njihovi pokušaji parenja rezultiraju neoplođenim jajima i smanjenom reprodukcijom.
4. Hvatanje :Zamke se postavljaju u potoke za hvatanje odraslih lampuga tijekom njihove migracije za mriješćenje. Ove zamke mogu biti mamci ili opremljene privlačnim tvarima kako bi namamile lampuge i uklonile ih iz ekosustava.
5. Promjena staništa :Promjena staništa lampure može ih učiniti manje prikladnima za mriješćenje. Na primjer, postavljanje barijera na koritu potoka ili mijenjanje uzoraka protoka vode može poremetiti mriještenje lampuga i smanjiti njihov broj.
6. Integrirano suzbijanje štetočina :Sveobuhvatan pristup koji kombinira nekoliko metoda kontrole može biti učinkovit u upravljanju populacijom morske lampure. Korištenjem kombinacije kemijskih tretmana, barijera, hvatanja u zamke i modificiranja staništa, upravitelji ribarstva mogu umanjiti utjecaj lampuga na ekosustave Velikih jezera.
7. Prirodni predatori :Uvođenje prirodnih predatora morskih lampuga, poput jezerske pastrve ili pacifičke lampure, može pomoći u smanjenju njihove populacije. Ovi predatori love lampure tijekom različitih faza njihovog životnog ciklusa.