Kako kengurusi čuvaju energiju dok trče?

Kengarusi čuvaju energiju dok oni upravljaju pomoću jedinstvenog odskačunog hoda nazvanog Sallatorial Locomotion. To uključuje korištenje njihovih snažnih zadnjeg nogu i prilagođenih stopala kako bi se pokrenuli naprijed u nizu moćnih granica. Evo nekoliko ključnih prilagodbi i mehanizama koji pomažu kengurusima da sačuvaju energiju tijekom njihovih pokreta za skakanje:

Elastične tetive: Kengarusi imaju elastične tetive u zadnje noge, posebno Ahilove tetive. Te tetive djeluju poput opruga, skladištenja i oslobađanja energije tijekom skakanja. Kad stopalo kengurua udari o tlo, elastične tetive protežu se i spremaju energiju. Dok se kenguru gura s tla, tetive se povlače i oslobađaju ovu pohranjenu energiju, potičući kenguru naprijed uz minimalni mišićni napor.

Dugi, snažni stražnji udovi: Kengurusi su nesrazmjerno dugi i snažni stražnji udovi u usporedbi s prednjim nogama. To im omogućuje da poduzmu velike, učinkovite korake uz održavanje relativno niskih metaboličkih troškova. Duljina stražnjih nogu omogućuje im da pokrivaju značajne udaljenosti sa svakim vezanim, smanjujući broj koraka koji su potrebni za poduzimanje i na taj način uštede energije.

Učinkovita upotreba mišića: Kengarusi koriste hopping hod koji minimizira količinu potrebne mišićne aktivnosti. Kad slete nakon skoka, to rade na kuglicama nogu, dopuštajući da im stopala i noge djeluju poput izvora, a ne da se oslanjaju samo na mišićnu snagu. To smanjuje energetske zahtjeve slijetanja i omogućava kengurosima da s manje napora zadrže njihovo skok.

Niskoenergetsko hodanje: Pomoćim brzinama, kenguri mogu prijeći s skakanja u hodanje. Ovo hodanje je također energetski učinkovit, jer kengurosi angažiraju samo svoje manje prednje noge i stražnji dio nogu, smanjujući radno opterećenje na većim i metabolički skupljim zadnjim udovima.

Bipedalizam: Kengaroosova dvopedalna lokomocija, gdje se kreću uspravno na svoje dvije zadnje noge, dodatno dodaje njihovu očuvanje energije. Ovo uspravno držanje smanjuje količinu tjelesne težine koju treba podići sa svakim korakom, omogućavajući kenguru da se učinkovitije kreću na velike udaljenosti.

Sve u svemu, kombinacija elastičnih tetiva, dugih stražnjih udova, učinkovitog korištenja mišića, niskoenergetskog hodanja i dvopedalizma omogućava kengurusima da pokrivaju značajne udaljenosti u svom okolišu uz minimalne potrošnje energije, što ih čini dobro prilagođenim za njihov jedinstveni način lokomocije.