Evo što su mogli učiniti, s naglaskom na prevenciju:
* Izolacija: Ako je pas pokazao znakove bjesnoće, često bi bili izolirani ili ubijeni kako bi se spriječilo širenje bolesti. To je bila uobičajena praksa, jer je bjesnoća bila vrlo zarazna i smrtonosna.
* Narodni lijekovi: Ljudi su isprobali razne narodne lijekove, od kojih su mnogi bili neučinkoviti. Oni mogu uključivati stvari poput:
* Primjena lopova ili salveta na ranu ugriza
* Pijenje biljnih čajeva ili izmišljotina
* Izvođenje rituala ili inkata
* cijepljenje: Dok je Louis Pasteur 1885. razvio prvo cjepivo protiv bjesnoće, pionirima nije bio široko dostupno u 19. stoljeću.
Važno je zapamtiti:
* Nedostatak učinkovitog liječenja bjesnoće značio je da su mnogi psi i ljudi umrli od bolesti.
* Najbolji način za sprečavanje bjesnoće je cijepljenje kućnih ljubimaca i izbjegavanje kontakta s divljim životinjama.
Pojava cjepiva protiv bjesnoće u kasnom 19. stoljeću bila je veliki proboj u javnom zdravstvu. Danas je bjesnoća bolest koja se može spriječiti, zahvaljujući dostupnosti sigurnih i učinkovitih cjepiva.