Psi su svejedi , što znači da mogu jesti i biljnu i životinjsku tvar. Imaju kraći probavni trakt od ljudi, a želudac im je kiseliji, što im pomaže u probavi mesa i kostiju. Psi također proizvode enzim zvan amilaza, koji im pomaže u razgradnji ugljikohidrata.
Ljudi su svejedi , ali više se oslanjamo na biljke za hranu. Imamo duži probavni trakt od pasa, a želudac nam je manje kisel. Također proizvodimo manje amilaze nego psi, pa nismo tako učinkoviti u probavi ugljikohidrata.
Zbog ovih razlika, psi i ljudi obrađuju ugljikohidrate na različite načine. Psi mogu probaviti i apsorbirati ugljikohidrate brže od ljudi, a također mogu pohraniti više glikogena u svojim mišićima i jetri. To im omogućuje da imaju više energije za aktivnosti kao što su trčanje i igranje.
Ljudima je, s druge strane, potrebno više vremena za probavu i apsorpciju ugljikohidrata, a mogu pohraniti samo ograničenu količinu glikogena u svojim mišićima i jetri. To znači da trebamo jesti češće nego psi kako bismo održali razinu energije.
Osim ovih razlika, psi i ljudi razlikuju se i po svojoj toleranciji na određene ugljikohidrate. Psi mogu tolerirati veće razine dijetalnih vlakana od ljudi i manja je vjerojatnost da će doživjeti plinove i nadutost zbog jedenja ugljikohidrata. Ljudi su, s druge strane, osjetljiviji na dijetalna vlakna i mogu osjetiti plinove i nadutost ako ih jedu previše.
Općenito, psi i ljudi imaju različite sposobnosti metaboliziranja ugljikohidrata. To je zbog brojnih čimbenika, uključujući duljinu probavnog trakta, kiselost želuca i količinu amilaze koju proizvode. Te razlike utječu na to koliko brzo mogu probaviti i apsorbirati ugljikohidrate, koliko glikogena mogu pohraniti i koliko su tolerantni na određene ugljikohidrate.