1. Percepcijske sposobnosti :Dojenčad počinju percipiranje i diskriminirajući zvukove iz svoje okoline. Oni prvo mogu razlikovati široke zvučne kategorije i postupno usavršavati svoju percepciju kako bi razlikovali složenije zvukove.
2. motorički razvoj :Sposobnost stvaranja zvukova oslanja se na koordinaciju različitih artikulacijskih organa, poput jezika, usana i glasnica. Neki zvukovi zahtijevaju precizniji i zamršeniji pokreti, koje djeca mogu savladati u različitim fazama svog razvoja.
3. Socijalni i okolišni čimbenici :Učestalost i istaknutost određenih zvukova na jeziku utječu na njihovu učenost. Djeca imaju veću vjerojatnost da će steći zvukove koji se često koriste i pojačavaju u svom jezičnom okruženju.
4. Pojedinačne razlike :Djeca pokazuju varijabilnost u svom razvoju govora. Nekima će možda biti lakše stvarati određene zvukove, dok se drugi mogu boriti s njima. Na ovu varijaciju mogu utjecati čimbenici kao što su genetika, kognitivne sposobnosti i izloženost jeziku.
5. Razvojni trendovi :Određeni zvukovi obično se pojavljuju ranije u dječjem govoru od ostalih. Na primjer, jednostavni samoglasnik zvuči kao "A" i "I" obično se dobivaju prije nego što složeni suglasnik zvuči kao "R" i "L". Međutim, točan redoslijed stjecanja može se razlikovati kod pojedinaca i jezika.
Stoga, iako neki zvukovi mogu biti inherentno izazovniji za izgovaranje, postupak stjecanja nije samo određen njihovom razinom poteškoća. Na njega utječe kombinacija faktora, uključujući percepciju, motorički razvoj, jezični kontekst i individualne razlike.