Organizmi koji naseljavaju okruženje s većom koncentracijom vode, poput slatkovodnih staništa, mogu se suočiti s izazovom viška unosa vode, što može dovesti do staničnog oticanja i poremećaja. Da bi preživjeli u takvim uvjetima, hipo-osmoregulacijske prilagodbe su neophodne. Ove adaptacije omogućuju organizmima da smanje gubitak esencijalnih otopljenih tvari, aktivno unose rastvore iz okolnog okoliša, ili oboje, da održavaju stalnu unutarnju osmotsku ravnotežu.
Primjeri hipo-osmoregulacijskih mehanizama uključuju unos iona od strane specijaliziranih stanica, poput osmoregulatornih ionocita u škrgama ili crijeva vodenih životinja, i proizvodnju nepropusnih rastvora, poput nakupljanja organskih osmolita u određenim tkivima ili stanicama.
Održavanjem odgovarajuće osmotske ravnoteže, organizmi mogu sačuvati njihov stanični integritet, spriječiti prekomjerni priliv ili gubitak vode i održati optimalnu staničnu funkciju u okruženjima s različitim osmotskim uvjetima.