Učinci otpora zraka značajniji su za manje objekte s većom površinom u odnosu na njihovu masu u usporedbi s većim objektima s manjom površinom u odnosu na njihovu masu. To je zato što je sila otpora proporcionalna površini objekta i brzini strujanja zraka oko njega. Manji predmeti, poput pera, doživjet će veći otpor zraka u usporedbi s većim predmetima, poput kugle za kuglanje. Zbog toga će manji objekt pasti sporije od većeg.
U stvarnim uvjetima, ubrzanje uslijed gravitacije mijenja se silom otpora, što rezultira nižim promatranim ubrzanjem. Stopa kojom se brzina objekta povećava zbog gravitacije i smanjuje zbog otpora odredit će njegovu "krajnju brzinu", stalnu brzinu pri kojoj sila otpora uravnotežuje gravitacijsku silu.
U poznatom eksperimentu koji je izveo Galileo Galilei u 16. stoljeću, s kosog tornja u Pisi istovremeno su ispuštena dva predmeta različitih masa. Dok su oba objekta stigla do tla otprilike u isto vrijeme, Galileo je primijetio da je teži objekt to učinio malo brže. Međutim, ovo opažanje nije bilo samo zbog mase objekata, već prije zbog kombinacije mase, oblika i otpora zraka.
Stoga, iako se obično kaže da dva tijela padaju istom brzinom zbog gravitacije, to je točno samo u teoretskom vakuumu gdje nema otpora zraka. U prisutnosti zraka, objekti doživljavaju silu otpora koja utječe na njihovu brzinu i uzrokuje da manji objekti padaju sporije od većih.