Kako šišmiši noću traže svoju hranu?

Šišmiši su jedini leteći sisavci, a mnoge vrste šišmiša su noćne, što znači da su noću najaktivnije. Kako bi pronašli hranu u mraku, šišmiši su razvili brojne specijalizirane prilagodbe, uključujući eholokaciju.

Eholocation je mogućnost korištenja zvučnih valova za stvaranje mentalne karte okolnog okruženja. Šišmiši emitiraju visokofrekventne zvučne valove iz njihovih usta ili nosa, a zatim slušaju odjeke koji odbijaju od predmeta. Vrijeme koje je potrebno da se Echo vrati šišmišu govori mu koliko je objekt daleko, a smjer odjeka govori tamo gdje se nalazi objekt. To omogućava šišmiši da se kreću u mraku i pronađu hranu, čak i u potpunoj tami.

Osim eholokacije, šišmiši imaju i niz drugih adaptacija koje im pomažu da pronađu hranu noću. Te adaptacije uključuju:

* Velike oči: Šišmiši imaju velike oči osjetljive na nisku razinu svjetlosti. To im omogućuje da vide u mraku, čak i kad nema mjesečine.

* Osjetljive uši: Šišmiši imaju vrlo osjetljive uši koje mogu otkriti visokofrekventne zvučne valove. To im omogućuje da čuju odjeke iz svojih poziva eholokacije, čak i kad su vrlo slabi.

* Duga krila: Šišmiši imaju duga krila koja im pomažu da brzo lete i lako manevriraju u mraku. To im omogućuje da uhvate insekte u letu.

* Oštri zubi: Šišmiši imaju oštre zube koji im pomažu da uhvate i jedu insekte.

Ove adaptacije čine šišmiše vrlo prikladne za pronalaženje hrane noću. Šišmiši su u stanju pronaći insekte u čak i najmračnijim uvjetima, a oni ih mogu lako uhvatiti. To omogućava da šišmiši igraju važnu ulogu u ekosustavu, jer pomažu u kontroli populacije insekata.